BORIS DRAGOJEVIĆ Poslednji bokeljski manirista

Crnogorski umetnik Boris Dragojević (1956) svoju inspiraciju morem ubrizgava nesebično u posmatrača, tvoreći veliki slani talas koja bogato plavi suve ljudske tvari a sve što dotakne pretvara u zlato. Čak i kad nije fizički u morskom okruženju, on ga magijom svojih četkica dočarava i pruža uvid u onostrana prostranstva Velikog plavog.

Koji to trenutak u mladosti vas je opredelio da budete slikar?

– Mirisi djetinjstva možda podsvjesno utiču na naše izbore i odluke kasnije kroz život. Jedan od tih mirisa za mene bio je paleta sa bojama poznatog crnogorskog slikara Gojka Berkuljana sa čijim sam sinovima kao prvim komšijama rastao. I sad se jasno sjećam mirisa nesasušenih boja s palete i slika koje je tih dana radio. Miris terpentina i lanenog ulja bio je jasan i upečatljiv kao miris hleba. I Gojkove slike iz tog perioda kao svog prvog učitelja sam jasno zapamtio. Kasnije, kad sam zavrsio postdiplomske studije, na mene je uticao njegov i moj prijatelj Vojo Stanić što svojim stavom, što svojim slikarstvom.

Svojevremeno ste pisali poeziju, da li i dalje to radite?

– Već duže ne pišem poeziju jer mi je emotivno iscrpljujuća. Dok sam je pisao shvatio sam zasto su se pjesnici opijali. Što je emocija koju nosiš dublja. to je bolnije kroz stihove to nanovo preživljavat. Rijetko napišem neki kraći tekst koji nije ni pripovjetka ni kritika, a ni oporuka, a sve je to zajedno.

Osamdesetih ste povukli svoju sliku sa izlaganja u Cvijeti Zuzorić, osudivši sebe na dobrovoljno izgnanstvo s domaće likovne scene?

– Što se tiče „Cvijete Zuzorić“, ja sam kao infantilni romantičar mislio da smo svi koji smo tu esnafski braća i sestre u jednakosti. Da svi jednako zaslužemo mjesto pod suncem tj. pred kritikom i publikom. Brzo su moje iluzije raspršene, a u sitnim spletkama i dodvoravanju bilo kome stvarno nisam htio da učestvujem. Grebanje za nagrade, lažna žiriranja, finansiranje projekata po sistemu kružoka odabranih koji su sami sebe odabrali pa sve do dobijanja ateljea i drugih zakulisnih radnji… Zato sam cio život izlagao isključivo samostalno u zemlji, a grupno samo u inostranstvu na bijenalima i izložbama po pozivu. Biti svoj ima svoju cijenu. Ja svoju i dan-danas otplaćujem. Kad-tad moraš napraviti izbor, a ja sam svoj izbor šta želim da slikam i kako da se postavim u odnosu na kolege,  kritiku i likovnu publiku jasno napravio u mladosti.

Kažu za vas da ste poslednji bokeljski manirista – slažete li se s tom konstatacijom?

– Jedan moj prijatelj iz Boke rekao je da sam ja poslednji bokeljski manirista. Nekako je bio u pravu. Neskromno mislim da na ovakav način kako ja slikam i doživljavam Boku i s ozbiljnim znanjem koje posjedujem neće se skoro roditi neko da me postidi u tom marinističko & minicioznom rukopisu. Biće i većih i manjih od mene, no ovaj marinistički pristup moje je postignuće i prepoznatljivost.

Šta je ono što vas najviše opčinjava kod mora?

– Ono što me opčinjava kod mora zapravo je sve što je vezano za njega. Jasno proživljena vrelina ljeta, bure i juga, lijepi ljudi, Kraljica Jadrana Gospa od Škrpjela i tako dalje. Na kontunentu mnogo toga mi promiče, na na moru vidim jasno sve.

Kako ste ojačavali svoju veru u umetnost kroz decenije svog stvaralaštva?

– Moja ljubav prema moru presudno je ojačala moju vjeru u umjetnost kojom se bavim jer sam se  slikajući morske sadržaje trudio da se što više primaknem izvornom motivu i dočaram atmosferu kakva je zaista bila u tom trenutku. U tome je, kako sad gledam s ove vremenske distance, bilo nečeg jasno  posvećenog i naizgled nestvarnog.

Da li vam se dešavala nekad umetnička kriza i ako da, kako je to izgledalo?

– Ne znam što bi bila umjetnička kriza kao takva. Ja s time nemam problem jer uvjek imam što želim da slikam. Ili nešto savim novo da me ponese svježina izazova ili nesto starije što bih sad mogao da naslikam na drugi način.

Kako uspevate da prevaziđete žal za morem dok stvarate u Beogradu?

– Ja more živim i dišem i kad nisam u Boki, Dubrovniku ili Dalmaciji. To se jasno vidi iz mojih slika. Znam tačno kakve je boje more ispred Herceg Novog na ulazu u Boku u ovom trenutku pa zovnem kuma ili prijatelje da provjerim. To se živi i želi pa je zato oku i duši lako sagledivo. I kap u moru je puna neispunjenih želja, a svaki odbljesak sunca na morskoj razini priziva sjećanje na djetinjstvo i na dio Edena kome se vraćamo.

Na vašim slikama preovladava plavi kolorit, koja nijansa plave vam je omiljena – ako je imate?

– Plava boja je najdominantnija u mojoj paleti što je razumljivo zbog mora kao motiva. No, kako se priobalne i zalivske plave razlikuju od jednostavnih plavih otvorenog mora i Jadrana to se bar devet nijansi plave promijeni u jednom danu. Njih je teško naći na paleti, no kad ih se pronađe, onda znaš da će slika imat tu atmosferu i da je to To! Plava je boja prostranstva i prirode, plavi kontinent kome pripadamo kao bića. Plava je boja otmenosti, no isto je tako i boja bola i pročišćenja.

Šta za vas predstavlja prikaz raspeća pod morem?

– Rijetki sam slikar sa ove geografske dužine koji slika raspeća pod morem. Moja morska braća iz Polinezije ili Dominikane kapirali bi to na meni najbliži način. Kad jednim okom gledaš ovaj svijet, a drugim onaj drugi, nije ti teško shvatit da sem duše ništa drugo ne može preći u onaj svijet. A duša je za mene ljepota i vjera.