GORAN ĆETKOVIĆ Slikar drame i lucidne samospoznaje
Crnogorski umetnik Goran Ćetković (1975), koji živi i stvara u Baru, stalno traga za novim izražajem svojeg doživljaja sadašnjice – bilo da je reč o pejzažima koji prikazuju dramatični krš, koji fino korespondira sa stalnom ljudskom težnjom da nadvlada nametnute prepreke, do lica ljudi koje u vrtlogu krika pokušavaju da objasne zašto smo ovde i kojim povodom. Autor neumorno zaranja u tamne kolore besmisla i kroz fino sito samorefleksije procesuira bitno o nebitnog, odvažnno pred posmatrača prezentujući čistu, ogoljenu istinu.
Da li ste sećate trenutka kad ste odlučili da postanete umetnik?
– Nikada nijesam imao dilemu oko izbora budućeg zanimanja.
Da li imate neke uzore u starim majstorima i koje?
Biti originalan i svoj je od najvećeg značaja za svakog autora. Međutim, prije nego što istaknem pojedina imena iz istorije umjetnosti, moram reći da je na mene žestok utisak ostavilo i stvaralaštvo preistorijskog čovjeka. Ti prvi crteži i slike na zidovima pećina su od neprocjenjivog značaja za ukupnu istoriju umjetnosti. Te scene iz lova, ranjenih zvjeri, sa sobom nose jaku emociju i dramatiku življenja. Tu je sve ogoljeno.
Od starih majstora izuzetno poštujem Karavađa. Njegovi kontrasti svijetlo – tamno nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. On na brutalan način prikazuje scene života i smrti te na sjajan način izražava svu dramu života, odnosno čovjeka.
Pored Karavađa tu je i sjajni Goja. Naročito mi se sviđa njegov period stvaralaštva u kojem se bavi temama iz španskog građanskog rata. On takođe na brutalan način prikazuje svu ljudsku tragediju.
I na kraju bih ovu priču zaokružio slikom, koja je i dan-danas, više nego aktuelna. U pitanju je slika Meduzin splav slikara Teodora Žerikoa. Na njoj je prikazana scena brodoloma i sva ljudska drama koju taj događaj nosi sa sobom – ljudski strah, neizvjesnost i dramatična borba za goli život. To je slika beznađa, ali i lude nade…
Ovo su samo neki djelovi iz istorije umjetnosti koji su na mene ostavili snažan utisak…
Koji je najčečešći motiv na vašim slikama i zašto?
– Centralni motiv na mojim slikama je čovjek. Ljudsko lice i figura su nepresušan izvor moje inspiracije, kako zbog fizičke forme, tako i zbog psihološke analize karaktera i emocija čovjeka.
Nedavno ste se beogradskoj publici predstavili sa zapaženom izložbom Zub vremena koja se sastojala od 12 slika velikog formata. Tom prilikom izjavili ste da Vas inspiriše protok vremena i otuđenost čoveka. Kako vi mirite u sebi te dve neumitno prisutne pojave u savremenom društvu?
– Zub vremena je ciklus slika koji prvenstveno govori o prolaznosti života, kao i o otuđenosti današnjeg čovjeka. Mislim da ove dvije pojave u potpunosti korespondiraju jedna sa drugom i međusobno se dopunjuju. Za mene je to beskonačno polje istraživanja i likovnog preispitivanja.
Zanimljivo u vezi s vašim slikama jeste što, da imaju zvuk, sigurno bi bio preglasan za normalno ljudsko uho – one urlaju, ječe, huče… o čemu?
– Svaki slikar ima svo dio svemira, a moj dio svemira je čovjek. U mom slikarstvu kao motiv dominiraju portreti – glave.
Glave su nekada otrgnute od tijela i one su prikazane tako, kao da lebde u svemiru. One nekada nestaju u tom ništavilu kosmosa iz kojeg kao da se čuju usamljeni krici izgubljenog svijeta koji luta duševnom i egzistencijalnom prazninom.
Glava je za mene centar kosmosa, duhovno oko kroz koje sagledavam tajne ljudskog univerzuma.
Krik je dominantna tema. On je simbol beznađa, egzistencijalnog straha i očaja današnjeg čovjeka.
Lica vaših junaka nemaju jasnu fizionomiju, mute se u blenderu emocija, beskompromisno pružajući odrazu posmatrača jasan put samosagledavanja?
– Čovjek današnjice je bespomoćan, i kao da je neka vrsta slijepog putnika, taoca, koji tumara kroz prostor i vrijeme…
Kako se Vi osećate kad stanete pred belo platno?
Bijelo platno je iskušenje i izazov za svakog pravog stvaraoca. Za mene je slikarstvo borba na život i smrt, a netaknuto platno je jedna vrsta protivnika. Uvijek se trudim da iz te bitke izađem kao pobjednik.
Da li postoji šansa da opevate i neki trenutak prijatnosti ili vas zanimaju samo dramatični kutkovi ljudske psihe?
– U osnovi, ja sam slikar drame. Stvaram u ciklusima.
Pored centralnog motiva čovjeka u mom slikarstvu na trenutke se javlja i motiv pejzaža. Ti pejzaži su fantastični prizori zasnovani na intuiciji, mašti kao i na slikama iz spoljašnjeg svijeta.
To su najčešće motivi horizonta i tim prostorima kao da se širi zvuk sjete i nostalgije. Svaki umjetnik treba da crpe inspiraciju i iz prirode jer je ona savršena. Ljudsko lice je nekada kao neka vrsta čudesnog pejzaža. I lica i figure u potpunosti su u skladu sa pejzažima. I zajedno su dio mog svemira.
Umetnost vam omogućava slobodu da se izražavate, da li vam je nekad ponestalo elemenata koji će da isprate svoj unutrašnji nemir?
– Za mene je umjetnost samodbrana od spoljašnjeg svijeta. Ona mi daje slobodu da stvaram svoj dio svemira i sopstvene svjetove.
U slikarstvu sam otvorio Pandorinu kutiju, iz koje je izašao čitav jedan svijet, koji je sa sobom donio gomilu različitih osjećanja – bola, straha, stradanja, ali i ljubavi i nade.
To je priča o čovjeku, usamljenoj jedinki, koja odolijeva zubu vremena i živi u svijetu haosa.
Misija umjetnika je da se snagom svog duha bori protiv tog haosa, koji je u nama, kao i u svijetu oko nas.
Stvarate u ciklusima, kako znate kad je trenutak da završite neki i i da je vreme za drugi?
Moje slikarstvo je slikarstvo kontinuiteta. Svaki naredni ciklus u potpunosti korespondira sa prethodnim.
Kakao da umetnik uvek kaže nešto novo i izbegne zaku ponavljanja?
U svom stvaralaštvu se prvenstveno oslanjam na intuiciju.
Slikam, dakle postojim!
